U brojnim radovima o pogrebnim običajima pojedinih krajeva, potvrđen je i običaj naricanja (plakanja) još od najstarijih civilizacija. Riječ je o drevnoj praksi usmene književnosti u tradicijskoj kulturi, o posebnom glazbeno- poetskom obliku bez obzira što izvori i kazivači govore da to nije pjevanje, a ni plač. Ustaljene forme, od kojih je najzastupljeniji deseterački stih, razne stilske figure i ponavljanja, istraživačima i etnomuzikolozima su dali razloga da naricaljke svrstaju u oblik lirske pjesme. Osim prikladnog deseterca, nailazi se također i na propisan sadržaj naricaljke kojim se obraća pokojniku. Indogermansko porijeklo ovog običaja proširuje istraživanje, ali rasprostranjenost istoga u našim krajevima dovoljna je za opis. Uz psihološku podlogu, zajednička obilježja naricanja svih krajeva su ponavljajuće formule, stilizirano melodijsko izvođenje, propisi i norme izvođenja, a zatim magijska funkcija i onozemaljska komunikacija. Praznovjerja i ostaci poganskih običaja postupno su slabili pred kršćanskim utjecajem, a pogrebi poprimaju oblik mirnijih i dostojanstvenijih ispraćaja. Ožalošćena obitelj tuguje u mirnom okruženju, a na sam ispraćaj dolaze ljudi koji su poznavali pokojnika i/ili obitelj. Sredinom 20.stoljeća naricanje se gubi i ostaju rijetke sredine u kojima se održao taj običaj.