Sažetak | Danko Grlić zasigurno je jedan od najutjecajnijih hrvatskih marksističkih filozofa. Uz bogat spisateljski opus, istaknuo se i kao suosnivač filozofskog časopisa Praxis koji je svojedobno uživao velik ugled među jugoslavenskim, ali i svjetskim, marksističkim filozofima. Grlićeva temeljna preokupacija svakako je filozofija umjetnosti i na tom području se s pravom može reći da je njegov doprinos hrvatskoj filozofiji nakon Drugog svjetskog rata izniman. Kao marksistički filozof njegovo nastojanje oko afirmacije slobodnog stvaralaštva i, jednako takve, umjetnosti u modernom društvu, često je nailazilo na razilaženja s drugim marksističkim filozofima od kojih su mnogi zastupali, za njega neutemeljenu, takozvanu teoriju odraza. U stalnom intelektualnom sukobu s oponentima, sav trud uložio je dokazivanju da njihovi stavovi nipošto nisu utemeljeni na filozofiji Karla Marxa, nego su vulgarizacije te filozofije. Također, kritike nisu bili pošteđeni niti razni filozofi koji nisu smatrani marksistima, a jednako je istupao i protiv svih onih koji su imali potrebu umjetnost tumačiti izvanumjetničkim mjerilima, među kojima su i brojni sociolozi, psiholozi i biolozi. Grlićev trud oko umjetnosti imao je za posljedicu i razilaženje s postavkama Baumgartenovskog pojma estetike, no ukoliko je to značilo da će time umjetnost dobiti mjesto u društvu koje je on smatrao da zaslužuje, za Grlića nije predstavljalo problem ni potpuno negirati potrebu za estetikom. Njegova filozofska misao o umjetnosti u potpunosti ide u smjeru uspostavljanja novog odnosa između društva i umjetnosti u kojem će umjetnost, kroz samoafirmaciju sebe kao slobodne aktivnosti, imati i ulogu afirmacije čovjeka kao slobodne individue u društvu slobodnih ljudi te ga takav pristup razotuđenju smješta među istinske nasljednike Marxove misli. |