U ovom se radu ističe kako je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj jedan od ozbiljnijih problema današnjice. Sve je veća zastupljenost ovog poremećaja u populaciji te se procjenjuje da iznosi 3% do 5%. Za dijagnosticiranje poremećaja najčešće se primjenjuju dvije klasifikacije: DSM-IV i MKB-10. Smetnje se javljaju na području motorike, govora, pažnje, percepcije, kognitivnih funkcija i emocionalno-socijalnom području. Prema različitim teorijama, uzroci se nalaze u nasljeđivanju, patologiji obiteljskih odnosa, anatomskim strukturama u mozgu, utjecaju neurotransmitera i hormona i dr. Postoje razne intervencije, no izabrati najprikladniju nije nimalo lako te je potreban tim stručnjaka koji usko surađuju. Dosadašnja su istraživanja pokazala da se najbolji rezultati postižu kombinacijom psihosocijalnih tehnika i korištenjem lijekova. Obzirom da učenik s ADHD-om ima problema u prilagodbi zahtjevima škole, u radu su navedeni neki od mogućih savjeta za uspješniji rad s učenicima. Također, kroz rad se naglašava važnost psihoedukacije članova obitelji i učitelja koja je usmjerena na pružanje informacija o samoj prirodi poremećaja ali i mogućnostima liječenja. Predstavljen je i program koji se po uzoru na svjetsku praksu počeo provoditi u školama u Republici Hrvatskoj a koji se sastoji od socijalne podrške koju primaju učenici s ADHD-om uključeni u redovni sustav obrazovanja.