Problematika korporalnog zaokreta u postmoderni primarno se obraća razmatranju kompleksnosti fenomena tijela u opoziciji spram povijesno dominantne uloge vladajuće dijalektike uma. U doba znanstveno tehničke reprodukcije dolazi do afirmacije medijske konstrukcije stvarnosti u kojoj tijelo kroz virtualnu i digitalnu sferu života premošćuje ograničenja unutar vlastitih somatskih implikacija na mjestima njegove isključivo materijalne ili eksterne specifičnosti, zbog čega se u tijelo zahvaća i svojstvenim inskripcijama semiotičkog kôda iz korpusa jednog šireg kulturalnog i društvenog specifikuma svijeta. No, tijelo ipak ne zauzima mjesto uzvišenog pošto je odmijenilo paradigmu dominacije duha, ono naprotiv u svojoj opscenosti podliježe posljedicama destrukcije pasivne ontologije tjelesnosti i na sebe preuzima sav teret intenzivno doživljenog sadašnjeg trenutka. Tijelo postaje subjektom društva spektakla (Paić, 2009) i kao takvo ulazi u prostorno-vremenski univerzum moguće trajne varijacije vlastitog entiteta. Virtualna realnost tijela kao slike i tijelo kao puki mehanički fizikus okolnoga svijeta postaju sferama nepovratnog tehnološkog napretka koji se kroz simulaciju postvaruje u društveno prihvatljivim nadomjescima tijela koje time napreduje prema svome kraju. Fragmenti, prvenstvo razlike nasuprot identiteta, tehnološki napredak, simulacija, multimedijalnost i tijelo kao slika ukazuju, stoga, na osobit diskurs nove društvene i kulturalne prakse raskinuća s tradicionalnim pojmom humaniziranja. Kao normativni obrazac postmoderne, pluralizam ili imanentni obzor prevage antitotalitarnog usmjerenja te heterogena koncepcija životnih formi i tipova mišljenja, iznjedrili su mutaciju kao statusni simbol tjelesnih i ontoloških seljenja koja predstavljaju predbježnu strukturu novog poimanja nomadizma. Film kao paradigma suvremene umjetnosti (Paić, 2009), u ovome radu obraća se mogućnostima eksperimentalnofilmskog naznačavanja onoga što somatsko tijelo kao takvo semiotički poručuje kroz dijalektiku obestjelovljenosti u slici desubjektiviranih/neorganiziranih tijela u referentnoj sferi postmoderne problematike tijela bez organa. Mogućnost da se peteročlana „avantura“ tijela bez organa – koju zagovara Gilles Deleuze zajedno s Félixom Guattarijem – oformi u okvirima svojevrsne eksperimentalne inscenacije desubjektiviranog tijela putem video-slike, u ovome će radu naići na tek jednu od mogućih (re)interpretacija te nadasve relevantne problematike tijela koje u postmoderni žudi za orga(ni)zmom vlastite rascijepljenosti.