Putopis je žanr kojega nije moguće obuhvatiti jednom jedinstvenom definicijom. Potrebno mu je pristupiti iz različitih aspekata. Stoga mu pristupamo kao opisu putovanja, autobiografskoj prozi, publicistici te jezičnom izvješću. Čini ga sedam temeljnih odrednica, a to su: okvir, itinerarij, subjekt putopisnog diskurza, leksikon, dotematizacija, priča te naslovljenik. Vrlo je često okarakteriziran kao žanr na marginama književnosti. Razlog je tomu fenomen patriotizma koji zaokuplja romantičarski te realistički putopis. U tim je razdobljima putopis služio kao sredstvo za širenje raznih ideologija i promicanje programa političkih stranki te bio u službi promicanja i veličanja nacionalnoga jedinstva. Njegova je zadaća bila didaktičko-prosvijetiteljska te su putopisci putovali isključivo itinerarima u kojima su mogli pronaći uzore državnom uređenju. Slika se mijenja nastupanjem modernoga doba koje putopis vraća književnosti, stvarnost pretvara u viziju te putopisac postaje putnikom srca. Ekspresionizam će posumnjati u nazore moderne pa će krajolik ocrtavati kao sumorno stanje putopiščeve duše zamjenjujući fenomen lijepoga fenomenom ružnoga. U konačnici najveće će promjene u razvoju žanra donijeti postmoderno doba raznovrsnošću ostvarenja (razglednice, ratni putopisi, avanturistički, dokumentaristički) i pristupa građi. Apetiti se putopisaca mijenjaju. Oni putuju, željni avanture, neistraženim predjelima ističući stanovnika kao nezaobilazan segment. Temeljnom odrednicom postaje i fotografija koja će putopiscima uštedjeti na riječima i dati prostora događajnosti.