Najstariji hrvatski glagoljski spomenici u kamenu su Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, Bašćanska ploča, Jurandvorski ulomci, Senjska ploča, Grdoselski ulomak, Plastovski ulomak, Supetarski ulomak i Konavoski glagoljski natpis. Svim tim spomenicima zajedničko je što su siromašni riječima, ali su od velike važnosti za hrvatski jezik i kulturu. Najstariji glagoljski spomenici pronađeni su na području Istre i Kvarnera što dokazuje da je tamo kolijevka hrvatskog glagolizma. Najstariji je Plominski natpis, no Bašćanska je ploča najvažniji hrvatski kameni spomenik na glagoljici. Napisana je oko 1100. godine. Bila je ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij od crkvene lađe u staroj benediktinskoj opatijskoj crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Bašćanska ploča ima 13 redaka teksta pisanih prijelaznim tipom glagoljice, s oble na uglatu, na starom hrvatskome jeziku koji se koristio u bogoslužju. Na njoj je prvi put na narodnom jeziku, ne više na latinskom kao do tada, spomenuto ime naroda i njegova vladara. Bašćanskom je pločom ostvarena visoka kultura pisane riječi i specifičan razvoj slavenske grafije. Navedeni kameni spomenici na glagoljici najizravnije svjedoče o duhovnom rastu glagoljaške kulture u 11. i 12. stoljeću i glagoljaškoj upornosti u očuvanju tradicionalnog jezika i pisma.