Thomas Hobbes i John Locke dvojica su od najutjecajnijih novovjekovnih filozofa na području filozofije politike. Svojom su mišlju pružili temelj za razvoj moderne filozofije politike. Posebnima ih čini njihov jedinstven način promišljanja te stavovi o prirodnom stanju u kojem jedan vidi najveću opasnost za ljudski napredak i opstanak, a drugi stanje mira uz tek poneke nedostatke. Hobbes kao rješenje vidi stupanje u državu potpisivanjem društvenog ugovora kojim se ljudi odriču većine svojih prava i pripisuju ih vladaru koji, kako bi mogao zaštiti ljude od opasnosti prirodnog stanja, mora imati apsolutnu moć. S druge strane, Locke nudi drugačije rješenje koje se temelji na jednakosti, slobodi i pravu zadržavanja prirodnog vlasništva, te, implicitno se suprotstavljajući Hobbesu, iznosi mišljenje da vlast u državi treba ograničiti i podijeliti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu. To je upravo ono što Lockea značajno razlikuje od Hobbesa, naime, njegov je stav da narod uvijek zadržava suverenitet, a samim time i pravo na pobunu protiv vlasti koja djeluje van svojih ovlasti, što je kod Hobbesa nezamislivo jer narušava stabilnost države. Obojica se bave i danas vrlo važnom temom, a to je uspostava funkcionalnog političkog uređenja te pitanje privatnog vlasništva, prava i ograničenja vlasti i naroda. Usporedni prikaz njihovog mišljenja pokazuje Hobbesov utjecaj na razvoj Lockeovog mišljenja i plauzibilnost tvrdnje da Locke svojim glavnim političkim djelom nudi alternativu velikom i moćnom Levijatanu. Relevantnost obojice filozofa u današnje vrijeme neupitna je, kako u bavljenju historijom filozofije politike, tako i u bavljenju važnim društvenim i političkim pitanjima.