Cilj je ovog istraživanja ispitati sustav vršnjačke podrške učenika osmih razreda osnovne škole, odnosno, utvrditi stupanj vršnjačke podrške kod učenika na kraju obvezatnog školovanja, kao i utjecaj vršnjačke podrške na sliku učenika toga uzrasta o sebi, te procjenu vršnjačke spremnosti za pomaganje i samoprocjenu spremnosti za pomaganje. Rad se sastoji od pet dijelova. U prvom djelu smo opisali uvodne aktivnosti, u drugom teorijske osnove rada, a u trećem empirijski dio i praktična propitivanja. Četvrti dio rada se odnosi na interpretaciju podataka, a peti na zaključna razmatranja. Dobiveni rezultati su u funkciji poželjnog socijalnog razvoja i pedagoške prevencije i interpretirani su unutar kvalitativne i kvantitativne metodologije. Prikazane interpretacije i rasprave se odnose samo na ispitane učenike i nemaju intenciju generaliziranja već individualiziranja, odnosno utvrditi postojeće komunikacijske deficite ispitanih učenika i na njih razvojno, preventivno djelovati. Pedagoško i odgojno-obrazovno djelovanje leži u oblikovanju prosocijalnih stavova, vjerovanja i ponašanja učenika s ciljem ostvarivanja što kvalitetnijih pozitivnih odnosa s vršnjacima, a time i razvoja pozitivne slike o sebi. Škole trebaju uložiti dodatne napore, uključujući i društvenu zajednicu, kako bi smanjile pojavnost i posljedice izostanka vršnjačke podrške, kao i razvoja negativne slike o sebi među djecom. Gotovo se svi preventivni programi temelje na razvijanju socijalnih i komunikacijskih vještina te jačanju samopoštovanja i pravilnog odnosa prema sebi i drugima. Pozitivni stavovi prema sebi i drugima i prosocijalno ponašanje predstavljaju najvažniju kariku kvalitetne prilagodbe učenika na razdoblje puberteta i adolescencije, što smo pokušali dodatno rasvijetliti ovim radom.