Splićanin Marko Marulić (1450-1524) svjetsku je slavu stekao svojim djelom De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, a kojega se uvriježilo zvati i samo Institucija. Marulić je Institucijom čitatelje namjeravao privoljeti na kršćanski način života i popularizirati duhovnost. U radu se bavim Marulićevim naukom o istini i laži. Taj nauk Marulić je iznio u četvrtom poglavlju četvrte knjige Institucije. Spomenuto je poglavlje naslovio »O gajenju istine i izbjegavanju laži« (»De veritate colenda mendacioque fugiendo«). Cilj ovog rada je istaknuti i analizirati primjere koji čine Marulićev nauk o istini i laži. U radu ću prikazati načine, objašnjenja i argumente u Marulićevu iznošenju primjerā. Primjeri koje je Marulić istaknuo u svojem nauku o laži argumentirani su nedosljedno. Naime, smatram da Marulić brojne primjere nije objasnio na zadovoljavajući način, a neke uopće nije objasnio. Osim isticanja takvih primjera, u radu ću ponuditi i nekoliko razloga zbog kojih primjere nije argumentirao i objasnio u dovoljnoj mjeri. Budući da Marulićeva misao zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti i filozofiji renesansnoga razdoblja, odlučila sam usredotočiti se na njegov nauk kojega je iznio u svojoj Instituciji. Time sam i sama željela sudjelovati u istraživanju njegova opusa, odnosno nauka kojega je iznio o istini i laži.