Janko Leskovar svojim kratkim književnim stvaralaštvom ostavlja dubok trag u hrvatskoj književnosti. Svojim prvim djelom Misao na vječnost (1891.) najavljuje razdoblje moderne. Leskovar stvara hipersenzibilne i neodlučne karaktere koji zbog neprestanog razmišljanja o prošlosti ne mogu ostvariti sretnu sadašnjost. Naglasak se pomiče s društvenih i socijalnih problema na introspekciju i autoanalitičnost likova, a njegova djela postaju psihološke studije likova. Upravo to odrednice su moderne koje se pronalaze u Leskovarovim djelima. Osim odrednica moderne, u djelu su vidljivi ostaci realizma. U romanu Propali dvori opisuje se propast vlastelinske obitelji i raspad njihova dvorca, što je odrednica realizma. Naglasak se ipak stavlja na analizu unutrašnjeg stanja Pavla Petrovića koji zbog neodlučnosti i opterećenosti s prošlošću ne može ostvariti ljubav s Ljudmilom Borković. Na Leskovarova književna djela snažan utjecaj imao je krajolik u kojem je rođen i u kojem je odrastao te služba kojom se bavio cijeli svoj život. U romanu se mogu pronaći elementi iz Leskovarova života kao što su platonska ljubav, politička stajališta i zagorski krajolik koji prati osjećaje i raspoloženja likova. Kritika o Leskovaru govori kao o začetniku hrvatske moderne, ali mu ujedno i zamjera što se premalo zanimao za socijalne i društvene teme.