Titov životni put započinje u zagorskome selu Kumrovcu odakle odlazi u grad na školovanje. Kako vrijeme odmiče, sve više prihvaća socijalističku ideologiju i aktivira se u radničkom pokretu. Bio je iznimno sposoban pa već 1937. godine postaje generalni sekretar KPJ. Boravak u Rusiji dosta je utjecao na Tita i njegove svjetonazore – ondje se susreo s komunističkom literaturom i izbrusio svoj komunistički štih do kraja. Drugi svjetski rat bio je veliki ispit za Tita i njegove partizane, ali uz dobru organizaciju i čeličnu volju uspjeli su pobijediti neprijatelja i doći na vlast u Jugoslaviji. Tito je želio jedinstvenu i čvrstu Jugoslaviju pa stoga nije dopuštao različitost u mišljenju jer bi svaka različitost mogla biti klica budućeg rasapa države. U Hladnom ratu otmjeno je koketirao i sa Zapadom i s Istokom, a rezultat svega bilo je prvenstvo u Pokretu nesvrstanih. Čvrst je bio u odnosu sa Sovjetskim Savezom, nije htio biti ničiji poslušnik i podređenik pa je vodio jednu hrabru i samouvjerenu politiku. Mnogi mu zamjeraju katastrofalan odnos prema Katoličkoj crkvi jer je, kao okorjeli komunist, želio da ateizam bude glavna religija društva. U pogledu nacionalnog, zalagao se za integralno jugoslavenstvo. Nakon njegove smrti, na površinu su isplivale sve slabosti jugoslavenskog društva, a rezultat svih potisnutih osjećala bio je krvavi rat 90-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije.