Iako su se njihovi opisi i slike mijenjali, reakcije na traumatske događaje poznate su stoljećima. U nezdrave oblike reakcije na traumu ubraja se i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) koji predstavlja anksiozni poremećaj čiji je razvoj povezan s traumatskim događajem. Kao i ostali stresom uzrokovani poremećaji uvelike utječe na opće zdravstveno stanje pojedinca i smanjenje njegove funkcionalnosti na socijalnom i radnom planu. Njegovo je osnovno obilježje razvoj karakterističnih simptoma, kao odgovor na stresni događaj ili situaciju iznimno prijeteće ili katastrofične naravi. Postaviti ispravnu dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja u kliničkom radu nije uvijek lako i jednostavno. Uzrok je tome često udruženi komorbiditet te činjenica da se dijagnoza većinom temelji na simptomima opisanim od bolesnika. Zbog toga se prilikom postavljanja dijagnoze PTSP-a, kao i bilo kojeg drugog psihičkog poremećaja, treba služiti iscrpnim kliničkim nalazom te primjenom različitih upitnika (testova), a dobivene podatke iskoristiti za izradu što učinkovitijeg terapijskog plana. Samo liječenje, koje nije savršeno i ne znači potpuni nestanak simptoma već smanjenje njihove učestalosti i intenziteta, potrebno je prilagoditi pojedincu kombiniranjem psihoterapijskih, psihofarmakoloških i psihosocijalnih metoda. U ovom su radu prikazani postupci za dijagnozu PTSP-a, odnosno dijagnostički kriteriji i metode kao i diferencijalna dijagnostika te liječenje PTSP-a, odnosno tri važna aspekta koja to liječenje obuhvaćaju: edukacija, psihosocijalna i psihoterapijska podrška i/ili liječenje i primjena psihofarmakoloških metoda liječenja.