Goran Tribuson jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika današnjice i ima vrlo važnu ulogu u afirmaciji kriminalističkog romana u našoj književnosti. Prije njega i Pavla Pavličića sve je ostalo na pokušajima i naznakama stvaranja kriminalističkog romana. Specifičnosti žanra kriminalističkog romana, ili krimića, pratit će se na odabranom korpusu književnih djela Gorana Tribusona, a na razini teme, lika i izraza. Tribusonovi kriminalistički romani predstavljaju i prikazuju svakodnevnicu; s jedne strane to je bogatstvo tajkunske Hrvatske, a s druge je sasvim mali, obični čovjek. Lik njegova detektiva/istražitelja konstruiran je upravo kao pripadnik tzv. običnih ljudi. Svaki od njegovih kriminalističkih romana čitatelju nudi raznovrsnu galeriju likova (dileri, prostitutke, luzeri, svodnici, lokalne lude, propali odvjetnici, građevinski poduzetnici, ratni profiteri, PTSP-ovci, zlatna mladež, bivši zatvorenici, zločinci oslobođeni optužbi) koji se susreću u jednom prostoru i suprotstavljeni su jedni drugima. Za njegove kriminalističke romane Đurđa Strsoglavec u svom radu „Zbilja u „malom“ žanru“ kaže da su citati vremena i to najčešće ironični.1 Vrijeme radnje u romanima je vrlo kratko, a mjesto je u pravilu grad, urbani prostor kojega protagonisti napuštaju samo ako to slučaj od njih zahtijeva te se nakon obavljenog posla vraćaju natrag. U Tribusonovim kriminalističkim romanima prisutan je i humor koji ponekad prelazi u ironiju, ali i erotika koja uspostavlja ravnotežu između intelektualnih i realističkih elemenata koji postoje u svakom kriminalističkom romanu. Važnu karakteristiku njegovih kriminalističkih romana čine i metatekstualnost, intertekstualnost i intermedijalnost.