U romanu „Jadnici“ prikazuju se različite perspektive francuskoga društvenog života u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, pri čemu ne prevladava samo kritika društvenoga sustava, već je pružen sadržajan uvid i u čovjekov odnos s Bogom. Ovaj rad bavi se alegorijskim čitanjem duhovno-religijske komponente romana u odnosu na Bibliju kao semantički predložak. Alegorija je vrsta govora u kojemu se u svim stadijima njegova odvijanja više ili manje jasno nagovješćuju, strukturiraju odnosno naziru dva uzajamno pridružena sloja značenja: eksplicitni (normalno pomišljivi kontekst) i implicitni (uvjetno pomišljivi kontekst). Kao takva, alegorija znači: govoriti drugo od javnoga, a reći nešto drugo od onoga što je mišljeno znači dati naputak za recepciju, usmjeriti čitanje u prostor razumijevanja iza onoga što je izrečeno. Tekstu je, upravo zato, sadržajnom razinom sukladan kakav „semantički predložak“ koji ga dodatno i potpuno osmišljuje. U slučaju romana „Jadnici“ taj je semantički predložak, prototekst, upravo Biblija, odnosno kršćanski nauk koji je korišten kao prizma iščitavanja romana. Nositelji su alegorijskoga značenja likovi biskup Bienvenu, Jean Valjean, Mali Gervais, Javert i sestra Simplicija, pa je proces alegorijskoga čitanja usmjeren na njih, te na njihovo ostvarenje kao predstavnika temeljnih kršćanskih ideja – milosrđa, pravde i uskrsnuća (pri čemu se usredotočuje na korjenitu promjenu osobnosti glavnoga lika Jeana Valjeana). Doslovno se značenje konteksta u kojima se likovi proučavaju ne potiskuje, već se alegorijsko značenje gradi na istovremenoj suigri doslovnoga i duhovnoga, pravoga i prenesenoga značenja. U iščitavanju te igre u Hugoovu romanu kao interpretativna strategija korištena je biblijska alegoreza, zbog očitoga i manje očitoga supostojanja doslovnog i duhovnog smisla.