Immanuel Kant smatra se jednim od najpoznatijih modernih filozofa. Svojom nas je mišlju zadužio na gotovo svim područjima filozofije. Svoju je spoznajnu teoriju utemeljio na kritici empirizma i racionalizma te ju je nazvao transcendentalnim idealizmom. Nama su ovdje posebno zanimljiva njegova jedinstvena promišljanja i stavovi o metafizici ćudoređa i etici uopće. Kant je odbacio sva prethodna etička naučavanja koja su izvor moralnosti tražila u nečemu izvan čovjeka i postavio ga u čovjekov um. Čovjek je u središtu i spoznajnih i moralnih zbivanja. Premda je osjetilno biće, i kao takvo ovisno o zakonima prirode i prirodnim nužnostima, čovjek je i inteligibilno biće, slobodno od svake kauzalnosti i primorano na donošenje odluka i stvaranje vlastitoga svijeta. To je ono što je Kanta razlikovalo od njegovih prethodnika, stav o apsolutnoj vladavini (raz)uma, bilo u pogledu »propisivanja prirodi njenih zakona«, bilo u određivanju samome sebi onih moralnih, praktičnih zakona. Upravo ova moć uma poistovjećenog sa slobodom, inteligencijom i sposobnošću da bude zakonodavac, čini čovjeka jedinstvenim, neponovljivim i nadasve dostojanstvenim bićem. Samim time, moralno je nedopustivo iskorištavati takvo biće i odnositi se prema njemu na bilo kakav drugi doli dostojanstven način. Nažalost, koliko god to zvučalo dobro i činilo se smisleno posloženim u teoriji, u praksi se ne pokazuje ostvarivim na način na koji je to Kant zamišljao prije gotovo dva i pol stoljeća. Ipak, zahtjev za univerzalnim pristupom i moralnim kompasom ostaje postuliran kao realan i uvijek aktualan zahtjev, a ovim radom pokušali smo na njega ponovno odgovoriti analizirajući upravo Kantovu etičku misao.