Završetkom Prvog svjetskog rata nastupilo je olakšanje, a kod sila pobjednica i oduševljenje, no također i velika neizvjesnost i iščekivanje. Političke su se okolnosti radikalno promijenile, nastajale su nove države i to je činjenično stanje trebalo biti i službeno potvrđeno. Na Pariškoj se konferenciji utvrđivao novi poredak s ciljem trajne stabilizacije Europe. Danas je jasno da je taj pokušaj spektakularno podbacio, a kasniji su analitičari veliki dio krivnje pripisali Versailleskom sporazumu. Radi se o kompliciranom sporazumu koji je istovremeno trebao i zadovoljiti Nijemce i ispuniti ciljeve velikih sila. Pri dogovaranju sporazuma sukobljavali su se i interesi članica Antante (Francuske, Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država) i karakteri njihovih pregovarača (Thomas Woodrow Wilson, Georges Clemenceau i David Lloyd George). Pariška je konferencija bila dug proces pun tenzija i diplomatskih smicalica iza kojih su se skrivali nacionalni interesi. Kompromisna rješenja koja su nastajala kao oblik rješavanja takvih međusavezničkih sukoba oblikovala su kartu međuratne Europe, a naročito zapadne granice novonastale njemačke republike. Borba manjih nacija na istoku – Poljaka i Litvanaca, utjecala je na odluke donesene u Parizu. Ti faktori su tako zajednički djelovali i oblikovali konačnu formu sporazuma, koji je za dobro ili zlo definirao kartu Europe i poslijeratnu atmosferu, te zajedno s ekonomskom krizom uzrokovao teške posljedice koje su nastupile dva desetljeća kasnije.