Marko Marulić (1450–1524) jedan je od najplodonosnijih hrvatskih pisaca i mislilaca. Nazivan i humanističkim piscem i renesansnim pjesnikom, ostavio je dubok trag ne samo u hrvatskoj književnosti, nego i u široj europskoj misli i kulturi. Nakon Institucije (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum), koja je doživjela oko pedeset izdanja, Marulićevo najpoznatije djelo je Evanđelistar (Evangelistarium), koji je po svojem sadržaju i strukturi moralno-teološki kompendij. U Evanđelistaru Marulić je izložio svoju etičku misao, koju je uvelike temeljio na trima kršćanskim krepostima: vjeri, ufanju i ljubavi. Marulićevi etički stavovi ponajviše su zastupljeni u njegovu nauku o mudrosti i mudracu, dakle u nauku koji je izlagao od trećeg do devetog poglavlja treće knjige Evanđelistara. Služeći se Biblijom kao glavnim izvorom i nadahnućem, definirao je mudrost i mudraca, zatim je raspravljao o tome gdje ih je moguće pronaći i prepoznati, potom o dužnostima mudra čovjeka i njegovim zadaćama, onda o Kristu kao jedinom izvoru mudrosti, te o postizanju vječnoga blaženstva, ali i izbjegavanju nedostojne mudrosti ili ludosti. Marulić se u Evanđelistaru pozivao na filozofiju stoikā, premda je smatrao da se njihovom filozofijom ne može doseći najviša istina, jer su se stoici oslanjali isključivo na ljudsko znanje, koje je po Maruliću nedovoljno.