Rad se na temelju literature bavi položajem i statusom povijesne znanosti u aktualnom postmodernom razdoblju, u kojemu je došlo do sloma postojećih koncepcija, kako na polju umjetnosti, tako i na polju znanosti, što je dovelo do obezvrjeđivanja dotadašnjih koncepcija utemeljenih na razumu, a pod parolom napretka. Krizu čovječanstva koju je detektirao već Nietzsche, pratimo kroz pokušaj obrane moderne od strane Habermasa i Welscha, kao i kroz ''prihvaćanje'' i pesimističku viziju svijeta od strane Lyotarda i Baudrillarda. Poseban prijelom čini uspostava primata jezika i njegovo preuzimanje stvarnosti kroz ''lingvistički obrat'' koji je nakon zahvaćanja Europe svoje uporište našao i na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Analogno rečenome, javlja se eshatološki problem kraja koji će predstavljati plodno tlo za brojne mislioce različitih gledišta koji s jedne strane donose apokalipsu, a s druge ''radosnu vijest'' i pobjedu liberalne demokracije. Dakako, pesimistička vizija svijeta biva razbijena protuargumentima koje će donijeti Jenkins, Le Goff, Hunt, Llyod i brojni drugi autori koji će se na svoj način pokušati nositi s mračnom vizijom kraja. Rad se, dakle, bavi stanjem ''nakon orgije'', razdobljem zaborava, ali i Epohom novih mogućnosti, kako za svijet, tako i za povijesnu znanost, čije smo potencijale pokušali ispitati.