U povijesti evolucijske psihologije posebno mjesto zauzima 1975. godina, kad je Edward Wilson objavio kontroverznu knjigu Sociobiologija: Nova Sinteza. Iako se nije radilo o revolucionarnim postavakama, s obzirom da su do tada i neki autori poput Triversa i Hamiltona složene oblike ljudskog ponašanja objašnjavali evolucionističkim principima, te iako je samo jedan dio knjige posvećen ljudskom ponašanju, knjiga je ipak izazvala žestoke reakcije i osporavanja. Najveća kritika sociobiologije vezala se uz pokušaj da se neki specifični ljudski fenomeni ( kultura, religija, etika i sl.) nastoje objasniti biološko-evolucijskim principima. Prema Wilsonu, istraživanja genetskoga temelja društvenoga ponašanja, zajedno sa etiološkim i psihološkim istraživanjima tvore sociobiologiju “Novu Modernu Sintezu”, sintezu znanosti o životu, time što će obuhvatiti spoznaje neodarvinističke (naturalističke) teorije, i preoblikovati spoznaje iz dosad uglavnom strukturalističke i negenetičke sociologije. “Postao sam uvjereniji nego ikada ranije”, kaže Wilson, “da je napokon došlo vrijeme da se zatvori jaz između dvije kulture, i da je opća sociobiologija, koja je jednostavno proširenje populacijske biologije i evolucione teorije na društvenu organizaciju, primjereni instrument za taj pokušaj.” Unatoč brojnim (najčešće neutemeljenim) kritikama, sociobiologija je opstala i održala se do današnjih dana zahvaljujući brojnim empirijskim potvrdama. Kako bi se izbjegle negativne asocijacije, ali i zbog naglašavanja drukčijih ideja i pristupa, danas se za znanost koja se bavi evolucijskim objašnjenjima ljudskog i i životinjskog ponašanja koriste i drugi termini, a među najčešćim evolucijska psihologija. Osim termina i pojave sociobiologije, u ovom radu radu u kratkim crtama biti će prikazana središnja područja sociobilogije, pretpostavke o uzročno-posljedičnoj vezi gena i ponašanja, ali i kritici te današnjem statusu sociobiologije.