Privrženost je snažna emocionalna povezanost, koja uključuje traženje i održavanje blizine sa specifičnom osobom, posebno u stresnim okolnostima. Privrženost se s primarnim skrbnikom, najčešće majkom razvija u najranijem djetinjstvu. Adekvatne reakcije skrbnika na potrebe djeteta dovode do razvoja sigurne privrženosti, dok neadekvatne reakcije dovode do razvoja nesigurne privrženosti. Individualne razlike u kvaliteti privrženosti objašnjavaju se unutarnjim radnim modelima, odnosno mentalnim reprezentacijama objekta privrženosti, sebe i okoline. Oni su zasnovani na iskustvu s objektom privrženosti, relativno su stabilni tijekom vremena, ali mogu podleći promjeni ukoliko se promjene djetetove socijalne okolnosti. Ponašanje roditelja razlikuje se unutar i između kultura, te su primijećene određene kulturalne varijacije u reakcijama djece na ispitivanje u nepoznatoj situaciji. Tehniku nepoznate situacije prva je opisala Mary Ainsworth, pri čemu je utvrdila tri osnovna obrasca privrženosti. U adolescenciji i odrasloj dobi, tipologija je ponešto drugačija, ali još uvijek je temeljena na Ainsworthinoj kategorizaciji. Primarne objekte privrženosti koje u djetinjstvu predstavljaju roditelji, zamjenjuju prijatelji i romantični partneri.