Renesansa u hrvatskoj književnosti razdoblje je od sredine 14. do kraja 16. stoljeća. Pod utjecajem talijanske književnosti dolazi do razvoja brojnih književnih vrsta i oblika, među kojima mjesto zauzima i satira. Društveno-moralna satira osobito je plodna u našoj književnosti, a bavi se problemima grijeha koje je kršćanska doktrina odredila kao smrtne. Posebno mjesto zauzima pohlepa, koju s pravom nazivaju izvorom i počelom svih ostalih grijeha. To mišljenje zastupali su i hrvatski renesansni satiričari pa se tako motiv grijeha pohlepe može pronaći kod Šiška Menčetića, Mavra Vetranovića, Marina Kabužića, a značajan je i jedan anonimni sastavak iz Ranjinina zbornika s istom tematikom. Dok ta pjesma i Menčetić pohlepu i rastrošnost povezuju pretežito sa ženama i njihovom gizdavošću i lakomošću, Vetranović i Kabužić donose općenitu osudu društva, ne imenujući izravno nikoga, ali ciljajući na Dubrovčane. Navedeni satiričari veličaju prošla vremena kada su na snazi bile istinske moralne vrijednosti, a osuđuju novac i pohlepu za materijalnim, koja se kod ljudi javlja zbog sve veće želje za moći. Jedini je mogući način spasenja istinsko pokajanje i slijeđenje puta obilježenoga odricanjem i bogobojaznošću, jer ukoliko se to ne učini, milost će nam biti uskraćena.