U romanu Ivana Raosa Prosjaci i sinovi pratimo sagu obitelji profesionalnih prosjaka te njihovih nasljednika torbara, galantara i krijumčara koji su djelovali krajem 19. stoljeća pa sve do polovice 20. stoljeća. Obitelj Špalatrin živjela je u malom selu u brdima Imotske krajine gdje je narod oduvijek živio u strahu od gladi, neimaštine i rata. To područje bilo je mjesto velikih povijesnih previranja i razaranja, a samo po sebi nije bilo povoljno za razvoj, niti je država ulagala u njegov razvoj. Narod je oduvijek bio prepušten sebi i u vječitom strahu da bi mogao pasti preko ruba na kojem se nalazio. U takvim je prilikama stvoren uistinu poseban mentalitet ljudi koje odlikuje izrazita spretnost i snalažljivost te lukavost koji krase prave prepredenjake i pikare. I iz toga razloga Raos za svoj roman odabire formu pikarskog romana čije ključne točke čine lutanje, potraga i nadmudrivanje. U njemu se opisuje borba za opstanak glavnih protagonista iz nižeg sloja društva koji svojom lukavošću i prilagodljivošću za vrijeme dugog putovanja kroz vrijeme, prostor i korumpirani socijalni milje ipak uspijevaju opstati. Upravo je žanr pikarskoga romana veoma zahvalan za prikazivanje i komentiranje svih bolesti društva, a za što Raos u ovom romanu koristi svaku priliku, progovarajući kroz svoje likove. U širem su društvu upravo prosjaci ti nomadi s margine, no u svojoj zavičajnoj sredini oni počesto nose ulogu sociokulturnih pokretača jer u udaljenim mjestima pronalaze te donose narodu svoga kraja nove načine življenja i osiguravanja stabilnosti svojih obitelji i mjesta, na taj način održavajući život u siromašnom i zabačenom kraju. Bogaćenjem i rastom materijalne sigurnosti izumire prosjački zanat, a zajedno s njim i osobine koje su krasile stare prosjake prepredenjake.