Sadržaj ovoga rada obuhvaća analizu značenja različitih pojavnosti pojma tijelo u prostoru pjesništva i performansa. Neposredni će predlošci analize biti zbirka poezije Josipa Stošića Đerdan i videozbirka Performance Tapes Toma Gotovca aka Antonija G. Lauera. Tijelo može predstavljati humanitetnu materijalnost, a može označavati i materijalnost teksta, materijal kojim je tekst izgrađen i kako je izgrađen, te se tada govori o tijelu teksta. Dok u pjesničkom tekstu postoje različita tijela/subjektne instance, u umjetnosti performansa ljudsko tijelo nosi tekst i jest svoj tekst. Tijela tekstova Gotovčevih performansa i pjesama Stošićeva Đerdana, slijede načela suvremene plesne umjetnosti gdje se tijelo shvaća kao poetika i kao nositelj individualnih ideja izvan zadanih okvira forme. Njihovi naslovi kao dijelovi tekstnih tijela funkcioniraju kao sugestija tekstualne tjelesnosti, a kada je riječ o semantičkoj korelaciji, cjelokupna fiziologija lirskoga teksta može se čitati kao implikacijska sugestija fiziologije tijela u performansu. Tijela u tekstovima pjesama Đerdana i Gotovčevo tijelo kao tijelo u tekstu performansa, postavljajući se u prostor, razvijaju analogan odnos s okolinom, uvlače ju u svoju tekstualnost, dok težnju prema cjelovitosti iskazuju primarno fiziologijom osjetila, odnosno ekspliciranjem dijelova tijela kao indikacije ukupne tjelesnosti. Tekst tijela – pjesme i performansa, ljudsko tijelo proučava kao simbol i ispisuje ga različitim umjetničkim postupcima, uspostavljajući se, pritom, i kao konstrukcija umjetničkog jezika, i kao refleksija društvene okoline, i kao ekspresija pojedinca. I Đerdan i Performance Tapes predstavljaju očuđenu zbilju koja traži pripremljenog recipijenta i uspostavlja pjesničku, odnosno performansnu poetiku tjelesnosti, pri čemu se izdvaja važnost konceptualnosti kao primarne umjetničke strategije.