Tema ovog rada bila je empirijska provjera Hamiltonove teorije srodničkog altruizma. U toj teoriji, nazivanom još i teorijom ukupne reproduktivne uspješnosti, govori se o tome da su pojedinci skloniji više pomagati srodnicima, nego nesrodnicima te da su skloniji više pomagati genetski bližim nego genetski daljim srodnicima. Kroz različita istraživanja, kao što su istraživanja na nekim životinjskim vrstama ili kao što je istraživanje ponašanja ljudi u kriznoj i po život opasnoj situaciji, testirani su različiti aspekti altruizma te različiti faktori koji bi mogli utjecati na iskazivanje ili neiskazivanje altruizma prema drugoj osobi koja je genetski povezana sa osobom koja tu pomoć pruža. Neki od tih faktora bili su spol pomagača, reproduktivna vrijednost primatelja pomoći, stupanj genetske povezanosti pomagača i primatelja pomoći. Sva promatrana istraživanja, iako su koristila različite metode (ankete, upitnici, eksperimenti), služila su kao nalazi u prilog Hamiltonove teorije. Njegova teorija je, nakon što je empirijski provjerena, pružila uvid u još jednu sferu ljudskog ponašanja koje ne samo da je zbunjivalo znanstvenike, nego i ljude općenito. Svako od tih istraživanja jedinstveno je po svojoj ideji pristupa testiranju teorije srodničkog altruizma te je svako od tih istraživanja otvorilo novi put u provjeravanju ne samo ove teorije, nego i sličnih drugih teorija postavljenih u okvirima evolucijske psihologije.