Pod vlašću Mlečana do sredine 14. stoljeća niti crkvena niti svjetovna vlast u Dubrovniku nisu imali bitnu ulogu u sudjelovanju kod donošenja važnih političkih odluka. Suočeni s odredbama iz nametnutih ugovora većina pokušaja Dubrovačke Republike i njezine vlasti bio je put do osamostaljenja. Dolaskom pod Austro-ugarsku vlast dolazi do razvitka dubrovačke komune te gospodarskog i političkog rasta. Dubrovnik uskoro postaje najprominentniji kršćanski grad na jadranskoj obali, barijera pred osmanlijskom navalom i kršćanske Europe. U toj vanjskoj politici Dubrovnik kao kršćanski grad pod upravom njegove vlasti dobiva puno više na značaju. U isto vrijeme se u unutrašnjim prilikama nastojao izgraditi kult ličnosti ponajviše preko crkve i dubrovačkog zaštitnika sv. Vlahe. Iako se ponekad činilo da je crkvena vlast pod utjecajem svjetovne, njihova konstantna zakulisna igra je održavala društveni poredak gdje je svatko znao svoje mjesto. Kroz kult ličnosti dubrovački je puk dobivao vjeru u jednakost svih i bitnost pojedinca. Kroz svećeničke redove i kroz crkvene putove svjetovna vlast je uspjela proširiti svoju teritorije i na lokalne otoke, poglavito Ston, Mljet i Korčulu, a zahvaljujući svećeničkim redovima bilo je osigurano kršćansko stanovništvo, kao i collegiumi te razni samostani, bilo za puk ili vlastelu. Upravo je zahvaljujući toj međusobnoj ovisnosti svjetovne i crkvene vlasti Dubrovnik uspio opstojati kroz stoljeća i izrasti u gospodarsku i političku silu.