Žrtvovanje ljudi predstavlja ubijanje ljudskih bića najčešće kao dio religijskih obreda. Žrtvovanje ljudi prakticiralo se kroz različite kulture i narode, počevši još od prapovijesti. Ljudske žrtve javljale su se kroz različite oblike, od ritualnog ubijanja žrtvi kao dara bogovima do konzumiranja ljudskoga mesa u uvjetima preživljavanja. U plemenskim se prapovijesnim društvima javio i kanibalizam. Kanibalizam je nedvojbeno jedan od najstarijih i duboko ukorijenjenih tabua čovječanstva. Čak i u doba snošljivosti i popustljivosti u kojemu se gotovo ništa ne drži svetim, ta je tema zabranjena. Ipak, poput mnogih drugih životnih strahota kanibalizam iznova fascinira. Ubojstvo predstavlja ljudsko djelo koje za izravnu posljedicu ima smrt drugog čovjeka. Može se činiti da u današnjoj civilizaciji užurbanoga tehničkog napretka uz materijalistički i hedonistički pogled na svijet nema mjesta promišljanju o neugodnim fenomenima kao što je smrt, bez obzira na to što život svakog pojedinca nesumnjivo završava smrću. Čovjek je jedino biće koja ubija pripadnika svoje vrste i onda kada ga na to ne nagoni borba za opstanak: trag prvog poznatog, u prapovijesno doba počinjenog zločina, potiče iz razdoblja koje je mnogo mlađe od razdoblja iz kojeg potiče trag prvog groba. Ubojstvo je univerzalna pojava jer su ljudi ubijali jedni druge kroz čitavu povijest. Zato što je borba za život i smrt praćena ubojstvom ono podrazumijeva i stavljenje osobnog života na kocku. Da bi čovjek ubio drugog čovjeka, treba se izložiti opasnosti da i sam bude ubijen. Iako se kroz cijelu prapovijest, od paleoltika pa sve do željeznog doba, javljaju ljudske žrtve, svaka od tih žrtava donosi nam različite pretpostavke o načinu i svrsi žrtvovanja.