U radu se istražuje muzikalizacija diskursa, jedna od pripovjednih strategija koje karakteriziraju roman Pavla Pavličića Diksilend. Za shvaćanje pojma muzikalizacije diskursa, nužno će biti prvo objasniti pojam medija i intermedijalnosti. Budući da književni teoretičari različito definiraju i upotrebljavaju pojmove medija i intermedijalnosti, dat će se nekoliko definicija te će se prikazati mala tipologija intermedijalnih situacija. Korišten je pregled intermedijalnih situacija koje daje Pavao Pavličić u svome tipološkom ogledu Intertekstualnost & intemedijalnost. Budući da se intermedijalnost nadovezuje na istraživanja vezana uz intertekstualnost, dat će se i kratko objašnjenje nastanka pojma intertekstualnosti te njegove teorije kao i odnos s intermedijalnošću. U pregledu će se oslanjanjati na kritička promišljanja Marka Juvana u knjizi Intertekstualnost i History and Poetics of Intertextuality. Pojam citatnosti, kao eksplicitne intertekstualnosti, i podjela citatnosti bit će objašnjena prema podjeli Dubravke Oraić Tolić u Teoriji citatnosti. Nakon pregleda i objašnjenja književnoteorijskih pojmova, objasnit će se na koji su način povezani književnost i glazba te će se dati kratak povijesni pregled te povezanosti prema Viktoru Žmegaču. Potom će se objasniti centralni pojam rada, pojam muzikalizacije diskursa koji se smješta u okvir intermedijalnih studija. Otkrit će se gdje su začeci pojma, tko ga je prvi upotrijebio i eksplicitno imenovao, a na kraju će opisati i analizirati različite strategije muzikalizacije književnog diskursa u romanu Pavla Pavličića Diksilend. Koristeći tipologiju Stevena Paula Schera, proširenu istraživanjima Wernera Wolfa, ukazat će se na intermedijalne strategije kojima roman obiluje otkrivanjem analognih točaka glazbenog i književnog medija. Ukazat će se i na povezanost glazbe, emocija, boli i smrti te će se ukratko opisati muzikalizacija diskursa kao jedna od strategija kulturnoga pamćenja pri čemu su korišteni radovi Jana Assmana.