U ovom radu činim prikaz seksa kao jezika primarno promatrajući odnos pojedinca prema izgradnji vlastite osobe unutar postojećih diskursa. Prikaz započinje antičkim promišljanjem odnosa pojedinaca prema seksu i idealu koji je prevladavo. U spomenutom razdoblju prevladava mišljenje kako pojedinac treba nastojati nadvladati nagone unutar sebe i prvo biti svoj gospodar kako bi mogao biti i gospodar nad nekim ili nečim drugim. U kršćanskoj tradiciji izgrađuje se odnos pojedinca prema seksu ispunjen krivicom i grešnošću. Promjenom društvenog sustava feudalizma u kapitalizam, ostaje odnos pojedinca prema seksu pod vladavinom crkvenog autoriteta koji njegovo prakticiranje izvan braka osuđuje. Unatoč tome što se Freudovim učenjem o infantilnoj seksualnosti i nesvjesnom prokazalo kako je odnos pojedinca prema seksualnosti uvjetovan društvenim diskursima, osim spoznaje o načinu kako postići duševnu uravnoteženost, društveni diskursi se bitno ne mijenjaju. Budući da je Freudovo otkriće bilo od važnosti prvenstveno za pojedinčevo duševno zdravlje, onda Foucaultovu i Deleuzeovu kritiku Freudove neupravljenosti prema društvenim diskursima tako i predstavljam, kroz korist za pojedinca, a ne kroz neuspjeh da društveni diskursi manipuliraju pojedincom preko njegovih nagona. Nadalje, promatrajući diskurs o seksualnosti kroz prošlo stoljeće do danas uviđa se podjela u dva tabora; seks kao aktivnost i seks kao reprodukcija. Unatoč svjesnosti pojedinca da samo vlastitim trudom i naporom preko ispravnog odgoja može razviti zadovoljavajući odnos spram seksualnosti, zbog postojećih društvenih diskursa koji ga drže u duševnoj tromosti, pojedinac često ne uspijeva izgraditi pozitivan odnos prema seksu kao jeziku. Kao posljedica toga dolazi do formiranja destruktivne komunikacije koju onda pojedinac usmjerava prema drugim pojedincima, umjesto prema društvenim diskursima.