U prvim godinama nakon završetka II. svjetskog rata Jugoslavija se našla u nezavidnoj situaciji. Najveći ideološki saveznik i partner, SSSR, želio ju je podčiniti i ekonomski iscrpiti, dok su se s druge strane nalaze SAD, s ciljem da SSSR-u „preotmu“ Jugoslaviju i stave ju pod svoj utjecaj. Jugoslavija se, kao mala europska država, našla u središtu hladnoratovske borbe između dvije supersile. Kako bi izašla iz uglavnom zadatih europskih i svjetskih okvira, Jugoslavija se morala okrenuti „trećoj strani“ koja 1950-ih još uvijek nije postojala. Kako bi sama stvorila tu „treću stranu“ Jugoslavija je počela uspostavljati kontakte s onim zemljama koje su joj bile slične po političkim i drugim ciljevima, ali koje su se također nalazile izvan blokovske podjele svijeta. Najveće i najznačajnije partnere Jugoslavija je pronašla u Indiji i Egiptu. Predsjednik Josip Broz Tito je zajedno s indijskim premijerom Jawaharlalom Nehruom te egipatskim predsjednikom Gamelom Abdelom Nasserom stvorio novi pokret koji, prema tadašnjoj podjeli svijeta, nije trebao postati novi treći blok, već zajednica naroda i država spremnih da međusobno surađuju na principima miroljubive koegzistencije. „Velika trojka“ (Tito, Nehru, Nasser) pronašla je istomišljenike i partnere u novonastalim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike nakon procesa dekolonizacije. Na Beogradskoj konferenciji u rujnu 1961., na svjetsku pozornicu izašao je novi pokret predvođen Titom, Nehruom i Nasserom. Pokret nesvrstanih, iako nikada nije značajnije utjecao na svjetsku politiku, dokazao je da se i male i srednje zemlje mogu organizirati te sudjelovati na konstruktivnom političkom nivou. Jugoslaviji je Pokret nesvrstanih predstavljao najvažnije vanjskopolitičko oruđe 1960-ih i 1970-ih. Ona je bila najaktivnija članica Pokreta i protagonist izvornih načela. Razdoblje 1960-ih i 1970-ih bilo je vrlo aktivno razdoblje za jugoslavensku vanjsku politiku. Državni interesi i politika često su se nalazili na kušnji, a iz njih je Jugoslavije često izlazila jača. Iz svega toga se može zaključiti da je Jugoslavija imala mnogo više uspjeha u vanjskoj nego u unutarnjoj politici.