Anksioznost je neizbježna u svakodnevnom životu i predstavlja automatski odgovor osobe koja percipira da je u danom trenutku u opasnosti. Određeni stupanj anksioznosti je koristan u svakodnevnom životu jer na taj način osoba percipira opasnost te se bolje priprema za suočavanje sa određenom situacijom. Međutim, ponekad anksioznost može eskalirati u socijalni anksiozni poremećaj. Socijalni anksiozni poremećaj je ustrajan i intenzivan strah povezan sa prisutnošću drugih ljudi koji zaokuplja pažnju znanstvenika još od vremena antike pa se s razlogom postavlja pitanje koji su to rizični čimbenici koji mogu doprinijeti nastanku ovog poremećaja te kojim se teorijama on može opisati i objasniti. Kroz godine istraživanja socijalnog anksioznog poremećaja utvrđeno je da njegovom nastanku pridonose i genetski čimbenici i čimbenici okoline. Genetski čimbenici čine određenu predispoziciju za nastanak socijalnog anksioznog poremećaja, a pritom su se značajnima pokazali plašljivost, inhibirano ponašanje te pobuđenost autonomnog živčanog sustava. Od čimbenika okoline posebno se ističu oni povezani s interakcijom djeteta i roditelja te određeni životni događaji. S obzirom na potrebu razumijevanja kako svi ti čimbenici međusobno djeluju, razvile su se brojne teorije koje pokušavaju objasniti koji su sve mehanizmi uključeni kod pojave socijalnog anksioznog poremećaja te kako ti mehanizmi međusobno djeluju. Od teorija koje se bave ovim poremećajem posebno mjesto zauzimaju evolucijska, psihodinamske i kognitivne teorije, teorije koje naglašavaju čimbenike učenja i socijalne utjecaje, interpersonalne čimbenike te neurobiološke teorije.