Početkom 19. stoljeća razvija se humanije postupanje prema mentalno oboljelima što je utjecalo na stvaranje te razvijanje psihijatrije kao znanosti. U Hrvatskoj se povijest psihijatrije čvrsto veže uz osnivanje Kraljevskog i zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu 1879. godine, danas poznatome kao Klinika za psihijatriju Vrapče. Liječnici i ravnatelji Zavoda u Stenjevcu objavljivali su svoje radove u Liječničkom vjesniku u kojemu se, iz današnje perspektive, mogu pratiti stavovi i promjene u stajalištima liječnika prema mentalno oboljelima, načinima liječenja i tretmanima te problemima s kojima su se suočavali. Liječnički vjesnik pokrenut je 1877. godine kao glasilo Hrvatskog liječničkog zbora te je imao značajnu ulogu u razvoju medicine na području Hrvatske. Većina članaka uključivala je prikaz forenzičko-sudskih slučajeva pri čemu se pokušavalo odvojiti zločince i mentalno oboljele. Prema tadašnjim shvaćanjima, prvima bi mjesto bilo u zatvoru, a drugima u ludnici. Shodno navedenom, ukoliko je osoba počinila zločin u nesvjesnome stanju za njega nije mogla odgovarati te bi bila smještena u Zavod u Stenjevcu gdje bi ju se pokušalo izliječiti. Također, nisu sve mentalne bolesti percipirane jednako. Pri razdiobi mentalnih bolesti često su kao bitne karakteristike, osim dijagnoze, izdvajana obilježja oboljenja, pripadnost spolu te ruralnoj sredini. Osim navedenoga, krajem 19. stoljeća na poimanje mentalnih bolesti osobit utjecaj imala je teorija degeneracije prema kojoj su različiti čimbenici, a među koje se ubrajaju mentalne bolesti, uzrokovali postepenu degeneraciju naroda. Iz takvih shvaćanja kasnije su se razvijale eugeničke ideje te metode koje su opravdavane u svrhu zaštite naroda od degeneracije.