U početnom poglavlju pod nazivom Bosna i Hercegovina prije Berlinskog kongresa ukratko se prikazuje unutarnja, u prvom redu društvena situacija u Bosni i Hercegovini prije 1878. koja je relevantna za događaje koji su uslijedili kasnije, a navode se i vanjskopolitičke silnice koje su na nju utjecale. Zatim se opisuju uzroci i posljedice Hecegovačkog ustanka koji je trajao od 1875. do 1878. i Sanstefanskog mira, odnosno Berlinskog kongresa, okupljanja koja su uslijedila nakon njega te donijela Bosni i Hercegovini okupaciju nove strane sile, a gdje je određivana politička sudbina toga prostora. Potom su dani pregledi bitnih kulturnih i političkih prilika te njihovih aktera koji su dali svoj doprinos hrvatskom nacionalnom korpusu od vremena austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine pa sve do aneksije 1908., koja se opisuje iz različitih aspekata, unutar i izvan bosanskohercegovačkog društva i političkog tijela, kao i donošenje Zemaljskog ustava 1910., a sve se to zbilo u ozračju nadolazećeg Prvog svjetskog rata. Naposljetku je položaj Hrvata s kraja 19. i početka 20. stoljeća ilustriran kroz prizmu državnog aparata, odnosno činovništva koje su austrougarske reforme uspostavile i uloge hrvatskih službenika u njemu što u određenoj mjeri oslikava i položaj hrvatskoga naroda u cjelini. Konačno, u zaključku se navodi kako je položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini ovisio o ponajprije o unutardržavnim čimbenicima, a koji su opet bili oblikovani i determinirani često burnim geopolitičkim prilikama koje su, zbog specifičnog položaja Bosne i Hercegovine i dodira različitih kulturno-civilizacijskih krugova, odnosno carstava i država, bile ključne.