U ovome će se završnome radu prvo definirati načelo elastične stabilnosti, usredotočujući se na članak Ljudevita Jonkea O slobodi i postojanosti književnog jezika. Nakon toga objasnit će se pojam suvremene hrvatske jezične norme. Osim o normi općenito, reći će se nešto i o povijesti suvremene hrvatske standardnojezične norme te će se odrediti značajke hrvatskoga standardnoga jezika, a time i hrvatske standardnojezične norme. Nadalje, suprotstavit će se pojmovi elastične stabilnosti i suvremene hrvatske standardnojezične norme kako bi se dokazalo da jezik zapravo ne može funkcionirati ni bez jednog od tih dvaju pojmova te da je nužno potrebno da oni supostoje i budu u balansu. Pokazat će se da načelo elastične stabilnosti nije primjenjivo samo na leksičku jezičnu razinu te će se obraditi fonološka, odnosno naglasna razina, morfološka, sintaktička i tvorbena razina. Za svaku će se od tih razina uzeti tri česta odmaka od norme te će se pokazati kako se normativni priručnici odnose prema njima. Cilj je vidjeti spominju li ih uopće, protjeruju li ih strogo iz jezika ili ih pak tretiraju s određenom dozom tolerancije. Potonje bi bio odraz svijesti normativista o jezičnoj stvarnosti, uz samo blago upozoravanje da bi se određena jezična pojava u jeziku trebala izbjegavati. Na taj bi se način u jeziku trebala održati stabilnost bez jezičnog nasilja, odnosno prestrogih normativnih odrednica.