Knjiga je 50% prošireno izdanje dvotomne monografije Koreografija teksta, u odnosu na koju uvrštava proširen broj obuhvaćenih autora pa osim središta fenomena – intermedijalnog pjesništva nastalog neoavangardno (Boro Pavlović i Radovan Ivšić), pedesetih (Josip Stošić), krajem šezdesetih (Ivan Slamnig, Josip Sever, Borben Vladović), sedamdesetih (Branko Maleš, Milorad Stojević, Ivan Rogić Nehajev) i osamdesetih (Branko Čegec, Zorica Radaković) – pobliže osvjetljava i proto-fazu fenomena: od Matoša, Ujevića, Šimića pa do Vanje Radauša, a s druge kronološke strane pristupa simulakrumskim nastavljačima fenomena, autorima koji s medijskim senzibilitetom pišu od devedesetih godina dvadesetog stoljeća naovamo (od Subotičanina Zvonka Sarića do Đakovčanke Blaženke Brlošić). Prvi je dio knjige studija, drugi dio antologija s interpretacijskim sažetcima. Knjiga je uokvirena esktenzivnim studijskim popisom literature koji ju propedeutično uvezuje u studijski vodič najaktivnijim i najinteraktivnijim pjeničkim fenomenima dvadesetog stoljeća hrvatskoga pjesništva. Taj popis literature izdanje preoblikuje iz manifesta jednog trajnog i tihog a skoro previđenog pjesničkog pisma, naslijeđena iz svojevrsne antičke ars combinatoria, u strog studijski udžbenik, metodološki široko medijski rastvoren svim umjetnostima koje se ulijevaju u pjesničke retke i tamo matriče jak trag zahtjevne metajezične strategije.