Isus Krist je prema kanonskoj kršćanskoj predaji zbog svog nauka i osnivanja vjerske sekte raspet pod Poncijem Pilatom. Niz izvanbiblijskih izvora sadrže biografske crtice o Isusu, a to su: djela na latinskom povjesničara Gaja Svetonija Trankvila, rimskog državnika i pisca Plinija Mlađeg i povjesničara Kornelija Tacita; spisi na grčkom povjesničara Tala, filozofa Celza, satiričara Lukijana i pismo na sirijskom stoika Mara bar Serapiona; spis povjesničara Josipa Flavija i židovski vjerski zakonik Talmud. Svetonije i Tacit su kršćanstvo smatrali politički i društveno subverzivnim, Tal i Celzo osporavaju dijelove kršćanskog nauka poput rođenja od djevice ili tame za vrijeme Isusove smrti, dok je Mara naveo da je Isus mudar i da je donio nove zakone. Lukijan je također kazao da je Isus donio nove zakone i da je raspet u Palestini. Josip je Isusa smatrao mudrim te je naveo da je Isus bio čudotvorac koji je osnovao kršćanstvo a koje je opstalo sve do njegova vremena u posljednjoj četvrtini prvog stoljeća. U Talmudu je zapisan protukršćanski narativ u kojem se osporava kršćansko učenje o Isusu, ali se ne osporava njegovo povijesno postojanje. Dakle, ti navedeni izvori ukazuju na to da je Isus uistinu postojao, da je zbog širenja svog nauka raspet u Palestini i da su kršćani nastavili slijediti njegov nauk i zakone bez obzira na to što su zbog svoje vjere u Isusa bili kažnjavani i stigmatizirani.