Iako su povijesni primjeri cenzure iz vjerskih razloga nedvojbeno razni i specifični, same motive i pristupe cenzuriranju knjiga ipak se može poprilično točno locirati unutar konteksta religija u pitanju. Povijest je prepuna takvih primjera, stoga je gotovo nemoguće osvrnuti se na svaki od njih u detalje, ali svejedno je moguće uputiti na načelne tendencije određene religijske zajednice, stavljanjem naglaska na reprezentativne slučaje zabrane i cenzure knjiga. Ovaj rad istražuje upravo te primjere u kojima se ističu vjerske težnje prilikom zabranjivanja tekstova, dok je fokus izričito stavljen na razloge cenzuriranja građe, a ne na povijesni pregled i plošno navođenje samih primjera. Pokriveno je razdoblje antike i način na koji je kršćanstvo postupno preuzelo ulogu cenzora prilikom kristijanizacije Europe; razvoj katoličke dogme glede prohibicije tekstova te utjecaj pomaka u tehnologiji na zabranu tiskane građe. Paralelno s time, obrađeni su primjeri iz drugih vjerskih tradicija, kao što su islam i židovstvo te su razmotreni pristupi zabrani knjiga unutar njihovih vjerskih nadležnosti. Naposljetku, istraženi su primjeri iz suvremenog doba, to jest nastavak sličnih vjerskih težnji za iskorjenjivanjem nepoćudne literature, što može poslužiti kao podsjetnik da ovi primjeri nisu samo izgredi barbarizma iz daleke povijesti, već fenomen koji je i dandanas sasvim postojan.