Razvoj modernih gradova tijekom druge polovice u 19. stoljeću prouzrokovao je podosta promjena, a u književnosti se odrazilo u pojavi velikoga broja novih tema i motiva. Upravo pojam flanera i flanerizma (franc. flâneur), prvenstveno vezani uz prostore grada i gradskih ulica, proizvodi su nove moderne književne prakse. Figura dokoličara-promatrača te flanerizam, koji je u hrvatskoj književnosti nominalno započeo s Matošem, nakon Matoševa se života, što je vidljivo kroz povijest novije hrvatske književnosti, počeo intenzivnije ispisivati. Tako u suvremenoj književnosti imamo flanerističke motive i flanerističke prakse čije promjene u odnosu spram inicijalnoga tipa flanerije, dakle one kakvu je uveo Antun Gustav Matoš, odražavaju temeljne promjene u kategorijama društvenoga poretka, svakodnevice, urbanosti. Uz praćenje razvojne crte flanerističke prakse, u radu se usporedno analiziraju i intertekstualni i intermedijalni postupci. Spomenuti odmak od inicijalnoga tipa flanerije pokušava se detektirati u zbirkama Ekrani praznine (1992) te Tamno mjesto (2005), postmodernoga književnika Branka Čegeca. U svojoj knjizi Čitanje grada Krešimir će Nemec (2010: 86), komentirajući Matoševo široko određenje onoga što flanerija jest, istaknuti: „Da je doživio današnje vrijeme elektronike i virtualne zbilje, Matoš bi vjerojatno i neumorne »surfere« po bespućima interneta nazvao »elektroničkim flanerima«“. Prema tome vidjeti nam je pristaje li Matoševa sintagma elektronički flaner Čegecovim spomenutim dvjema zbirkama.