Vukovska županija prvi puta se spominje u izvorima 1220. godine kao „comitatus de Walko“, dok se župan spominje još u 12. stoljeću. Sjedište županije bilo je smješteno u Vukovaru, a obuhvaćala je veliko područje od Osijeka, Čepina, Gorjana, Levanjske Varoši i Bebrine na zapadu do Dunava te srijemskih mjesta Suseka, Ležimira i Laćarka na istoku. U suvremenom kontekstu, obuhvaćala je dijelove današnje Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, cjelokupnu Vukovarsko-srijemsku županiju, cjelokupnu općinu Šid i dio općine Srijemska Mitrovica u današnjoj Republici Srbiji. Površinski gledano, područje srednjovjekovne Vukovske županije obuhvaćalo je dvostruko veću površinu od današnje Vukovarsko-srijemske županije, koja iznosi oko 2448 km2 . Uz Vukovsku županiju vežu se značajna plemićka imena, poput Iločkih, Morovićkih i Gorjanskih. Samim time uz županiju se vežu i značajni gradovi donjeg međurječja Drave, Save i Dunava poput Vukovara, Iloka i Gorjana. O veličini županije govori i podatak da je krajem srednjem vijeka u njoj živjelo između 60 i 90 000 stanovnika. Osim značajnih gradova Vukovske županije, prema kartografskim i drugim izvorima u njoj se spominje i oko 40 utvrda (u izvorima navedeni kao castra i castella). Podatci o utvrdama su različiti, poneke su dobro dokumentirane, kako u izvorima tako i u literaturi, no o ponekim utvrdama postoje tek šturi kartografski navodi o njihovu postojanju. Važnost istraživanja obrambenih građevina na području Vukovske županije leži u boljem i jasnijem razumijevanju povijesti toga područja, ali ono nam također daje jasnu sliku o strukturi obrambenog sustava. Osim toga, obrambene građevine usko su vezane uz povijest urbanih naselja i proučavanje urbanih mreža, jer je jedan od kriterija klasifikacije srednjovjekovnoga grada upravo postojanje obrambenog sustava