U ovom završnom obrađuje se tema progona vještica u srednjem vijeku s osvrtom na rani novi vijek u kojem je histerija progona nedužnih žena dosegla vrhunac. Za početak definira se pojam vještica i tko je mogao biti proglašen vješticom, a zatim se govori o položaju žena u srednjem vijeku što je ključno u razumijevanju progona vještica i zašto su upravo žene bile u većini slučajeva proglašene vješticama. Važno je istaknuti magiju i čarobnjaštvo u starom i srednjem vijeku, kako su tada klerici i državne vlasti gledale na čarobnjaštvo i zašto je čarobnjaštvo s vremenom postalo teški zločin koji je vodio u smrt. Govori se o inkviziciji koja je osnovana s namjerom da se iskorijeni hereza koja se širila po Europi. Važno je spomenuti Malleus maleficarum, zloglasnu knjigu koja je služila kao vodič za najstrašnije progone koju su napisala dva dominikanca. Za kraj govori o suđenju i načinima na koje su inkvizitori mučili osuđene kako bi priznali krivnju za zločine za koje su optuženi i kako bi odali one koji su s njima sudjelovali. Glavnu odgovornost za progone vještica imala je Crkva koja je u srednjem i ranom novom vijeku umjesto propovijedanja mira, ljubavi, tolerancije i blagostanja u društvu pozivala na nasilje i progon onih koji su štovali druga božanstva ili su pak bile žene.