Razvoj teorije prirodnog prava datira još od stvaranja prvih društava. Promjenu samog shvaćanja takve teorije možemo pratiti kroz razdoblja povezujući predstavnike razdoblja i teoriju. U ovom radu govorimo o tri osnovna razdoblja razvoja prirodnog prava: razdoblje razvoja prirodnog prava kod epikurejaca i stoika, razdoblje klasične teorije prirodnog prava i razdoblje moderne teorije prirodnog prava. Svako od razdoblja iznosi niz specifičnosti po kojima se razlikuje od onog drugog. Razdoblje epikurejstva i stoicizma prirodno pravo gleda u njegovom samom začetku povezujući ga s vrlinom i moralom. U stoicizmu se prirodno pravo veže uz univerzalnost pri čemu se naglašava jednakost svih ljudi po njihovim načelima zajedničkog mišljenja i života svih u skladu s prirodom. Klasično poimanje prirodnog prava, prirodno pravo odvaja od moralnosti. U klasičnoj teoriji prirodnog prava razlikujemo sokratsko-platonsko mišljenje, aristotelovsko mišljenje i tomističko mišljenje. Prvo se naslanja na mišljenje stoika, dok Aristotel svoje shvaćanje prirodnog prava temelji na pravednosti, a Toma Akvinski na postojanju Božjeg zakona. Zadnje razdoblje je moderno u kojemu sam teoriju prirodnog prava vezala uz shvaćanje tri autora, Lockea, Hobbesa i Rousseaua. Njihovo shvaćanje razlikuje se od njihovih prethodnika zbog odbacivanja tradicionalnih mišljenja, no razlikuju se i međusobno jer ih karakterizira različito shvaćanje čovjekove prirode.