Svrha ovoga završnoga rada je prikazati kako pripovjedne tehnike utječu na razinu tematike i razinu književne vrste u djelu Srce tame autora Josepha Conrada. Redom se pronalazi odgovor na pitanja zašto je autor uveo posrednog i nepouzdanog pripovjedača, tko su pripovjedači i koja je njihova uloga, kako se iznosi priča i pri kraju, na koji način pripovijedanje kao takvo utječe na tematiku i književnu vrstu samoga djela. Conrad se odlučio za pripovjedača posrednika kako bi jedno vrlo osobno iskustvo pokušao objektivirati i time ga približiti čitatelju, a da se pritom sva pozornost ne okrene k njemu kao autoru. Osim što je pripovjedač posrednik, Marlow je i nepouzdani pripovjedač jer je pričanje određeno njegovim gledištem i osjećajima do te mjere da mu čitatelji mogu vjerovati onoliko koliko bi vjerovali i bilo kojem drugom liku. Zato dojam djela ovisi o samome čitatelju. Pripovjedač „ja“ uvodi čitatelja u priču, dok Marlow prelazi na ono „bitno“, a to je sam doživljaj. Naglasak rada je na pripovjedačevoj nesigurnosti, nespretnosti i njegovoj nemogućnosti da jednoznačno odredi ono o čemu pripovijeda. Njegova nemoć da se izrazi dovodi do toga da nije lako zaključiti koja je stvarna tema djela. Međutim, pripovjedne tehnike utječu i na definiranje djela kao književne vrste. S obzirom da u Srcu tame nema prave radnje, da se ne nazire točan početak i kraj te da Kurtz kao karakter ne može funkcionirati kao junak romana, dolazi se do spoznaje da je Srce tame pripovijetka otvorenoga završetka. Samim time, smisao proizlazi iz čitateljeva odnosa prema pročitanome.