Niccolò Machiavelli svojim je djelima (a poglavito djelom Vladar) ostavio jedan od najdubljih tragova na polju politike, postavši besmrtnom inspiracijom za bilo koga tko je pokazao zanimanje za tu djelatnost. Odvažio se i preispitao provođenje tradicionalnih antičkih političkih ideja (ponajprije Platona i Aristotela), a kada je uvidio izostanak istih u praksi, to je, kroz cijeli svoj opus, tumačio. Pritom nije pozivao na povratak antičkim političkim vrijednostima, već je, ne vjerujući da se generalni ljudski moral, a samim time i politički moral može popraviti, nastojao obučavati potencijalne zanimatelje. U nekim poljima je to kasnije izraslo i u Machiavellijevo oštro protivljenje antičkim političkim i etičkim vrijednostima. Da politički sustav, koji je Machiavelli razvio, ne bi ostao samo na njegovom razmišljanju, uzeti su razni vladari koji su, kroz povijest, nudili adekvatne primjere i modele koji su učinkovito podržavali spomenuti sustav. Nadalje, Machiavelli je bio i još uvijek jest interesantan njegovim interpretatorima jer je bio prvi koji je ponudio nešto novo i zaista prisutno, bez ikakvog uljepšavanja i redundantne plemenitosti. Njegov sustav ne služi samo kao temelj za političke tvorevine i vladare u političkom kontekstu, već i za puno manje okvire koji su vrlo lako primjenjivi na sustav. Rad ispituje antropološki element, traži razne ljudske primjere, sličnosti i razlike, uzima se ono najbolje i najgore iz dotadašnjih vladara kako bi se napravio model gotovo savršenog vladara te ispituje ulogu čovjeka u dovođenju politike do sasvim drugačije pozicije od one gdje ju je kanila dovesti antika. Što u svemu tome stremi ka vrhu, a što ka dnu, složen je problem.