Kaznenopravni sustav Europe kroz veći dio svoje povijesti obilježen je izrazito surovim načinima kažnjavanja. Početkom 13. stoljeća razvija se koncept zločina protiv veličanstva koji je promijenio poglede na sam zločin, a zadržao se i u doba prosvijećenog apsolutizma. Constitutio Criminalis Theresiana kaznenopravni je zakonik nastao 1768. godine za vrijeme vladavine carice Marije Terezije. Razdoblje u kojem je zakonik stupio na snagu bilo je u jeku prosvjetiteljskih ideja o humanosti, racionalizmu, moralu i obrazovanju. Zbog toga Constitutio Criminalis Theresiana, dobivši etiketu „posljednjeg feudalnog zakonika“, u svojoj materiji sadržava začetke ideja o prevenciji zločina i popravljanju zločinaca, a razlog zbog kojega je taj zakonik protomoderan leži u činjenici da je u velikom dijelu Habsburške Monarhije on bio ključan za otklanjanje pravnog partikularizma, te je zbog toga napravio važan pomak u stvaranju jedne suvremene države posluživši kao preteča austrijskom Građanskom zakoniku. Postoje razne teorije o uzrocima evolucije kaznenopravnog sustava u prosvijećenom 18. stoljeću. Među njima je i teorija biopolitike Michela Foucaulta koja predstavlja ideju društvenog discipliniranja i sustavne represije suverena nad čovjekom. Pojedini elementi koji tvore teoriju biopolitike vidljivi su i u Constitutio Criminalis Theresiani – tortura je pomno osmišljena tehnika kazne, detaljno i sustavno regulirana te propisno provedena; zločinca ne treba samo kazniti, nego i popraviti, disciplinirati, a pritom ga i maksimalno iskoristiti; društveni poredak je pod svaku cijenu morao biti održan.