Pozitivni afekt je ljudska karakteristika koja označava pozitivne emocije, raspoloženja i ekspresije. Različite teorije i modeli objašnjavaju samoregulaciju. Cilj ovog rada je opisati ulogu pozitivnog afekta u samoregulaciji. Baumeister i Vohs (2007) navode kako samoregulacija se sastoji od četiri elementa: standardi, nadgledanje, samoregulacijska snaga i motivacija. Pozitivni afekt utječe na te elemente. On dovodi do motivacije održavanja i unapređivanja ugodnog raspoloženja te samim time utječe na implicitnu motivaciju. Hipoteza hedonske kontigencije kaže kako će osoba koja osjeća pozitivni afekt u većoj mjeri proučavati hedonske posljedice i birati aktivnost koje će zadržati ili pospješiti afekt. Nadalje, pozitivni afekt može povećati motivaciju povećanjem očekivanja da će trud voditi do dobrog učinka, da će kontekst situacije biti pozitivan i da će učinak dovesti do postizanja poželjne nagrade. Također, pozitivni afekt utječe na intrinzičnu motivaciju. U teoriji kontrole, koja kaže da je osnovna jedinica kontrole petlja povratnih informacija, specifično petlja negativnih povratnih informacija, uloga pozitivnog afekta je signaliziranje diskrepancije. Pozitivni afekt može služiti i kao ''kreni'' signal, odnosno poticati na aktivaciju cilja. Model snage kaže da je samoregulacija ograničen resurs koji, kada se iskoristi, dovodi do tzv. iscrpljenosti ega. Razna istraživanja su pokazala kako je induciranje pozitivnog afekta jedan od načina na koji se osoba može brže oporaviti od iscrpljenosti ega.