| Sažetak | Disperzija izolacionističke doktrine predstavlja historiografski fenomen vidljiv u rano-novovjekovnom Japanu, periodu od 250 godina mira koji nosi naziv Edo prema glavnom gradu i sjedištu kasnofeudalne, predindustrijske države koju je, nakon ratnog perioda ili sengokua, usuglasio prvi šogun Tokugawa Ieyasu (1542.-1616.), te u američkoj povijesti, tijekom 19. i 20. st., čije nastajanje vežemo uz termine sloboda, jednakost i demokracija. Premda Japan tijekom prvih stotinu godina mirnodopskog razdoblja doživljava renesansu na demografskom, ekonomskom i kulturnom polju, japanska ksenofobija, strah od pokoravanja, novih sukoba pogoduju afirmativnom stavu prema izolacionizmu i tradicionalizmu koji od sredine 18. st. do 1868. god. pokazuje prve znakove manjkavosti potičući Japan na konačno otvaranje, prihvaćanje tehnološkog napretka i pozapadnjačenje. Modernizacija Japana i njegovo otvaranje prema Zapadu je pod okriljem američke imperijalne politike i izolacionizma koji predstavlja otklon od prvotnih ideoloških smjernica. Američki izolacionizam tj. pseudo-izolacionizam potaknut je idejom superiornosti američke suverenosti i puritanskim idejama slobode svih nacija što SAD tijekom 19. st. postavlja u položaj moralne vertikale, mirotvorca, arhetipom budućih državnih uređenja. Posljedica ideje o superiornosti rezultira kontinentalnom ekspanzijom nauštrb američkih starosjedilaca, zaposjedanjem i kupovinom sjevernoameričkih teritorija pod jurisdikcijom ruske, meksičke, španjolske vlasti, ropstvom, Građanskim ratom, prekooceanskim širenjem i stvaranjem globalnog političkog utjecaja. |
