Nakon Velikog Bečkog rata i oslobođenja teritorija od turske vlasti, austrijski car Leopold I. saziva sabor u Požunu na kojemu se donose odluke o nasljedstvu u Hrvatskoj i Ugarskoj. Tada je prihvaćeno da će u Hrvatskoj i Ugarskoj nasljedno pravo imati Habsburgovci. Cara Leopolda I. nasljeđuje sin Josip I., a njegova iznenadna smrt dovela je u pitanje nasljedno pravo. Njega nasljeđuje brat Karlo VI., koji dolaskom na vlast nije imao muške djece te je tako bio posljednji muški potomak obitelji Habsburg. Nasljedno pravo tada su imali samo muški potomci obitelji, iako je tajnim ugovorom između Leopolda i njegovih sinova (Josipa i Karla) omogućeno i nasljedstvo ženskoj lozi obitelji Habsburg. Kako je ugovor bio tajan tek će Hrvatska pragmatička sankcija, odnosno članak 7. omogućiti nasljedno pravo ženskoj lozi. Odluka Sabora 1712. godine o donošenju Hrvatske pragmatičke sankcije ujedno je bila i pokušaj očuvanja položaja Banske Hrvatske unutar Monarhije i očuvanje municipalnih prava. Banska se Hrvatska, tj. Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija nalazila pod upravom Hrvatskog sabora i bana. Iako je Banska Hrvatska u zajednici Habsburške Monarhije bila u sastavu ugarskih zemalja (Zemalja Krune sv. Stjepana) imala je zaseban državnopravni položaj. Međutim, tijekom 18. stoljeća zaseban položaj Banske Hrvatske se smanjuje. Sve više je Banska Hrvatska ovisila o odlukama koje su donesene na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru, a unatoč mnogim ovlastima ban nije mogao sazvati Hrvatski sabor bez prethodnog vladarevog dopuštenja itd. Osnutkom Hrvatskog kraljevskog vijeća 1767. godine oslabljen je položaj podbana i Hrvatskog sabora, a njegovim ukidanjem 1779. godine svi poslovi kojima je ono upravljalo preneseni su na Ugarsko namjesničko vijeće. Na taj način Banska Hrvatska sve više gubi zaseban državnopravni položaj koji je imala, a i na odluke utječu zaključci zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora.