Brakom iz 1002. godine normanska se dinastija uključila u nasljeđivanje prijestolja Engleske. Edvard I. Ispovjednik umro je bez nasljednika te je započela borba za prijestolje u kojoj je 1066. godine bitkom kod Hastingsa i smrću Harolda I. pala anglosaksonska vladavina, a vlast preuzela nova normanska dinastija i Vilim I. Osvajač. Ujedinio je posjede Normandije i Engleske te stvorio Anglo-normansko carstvo. Vilima I. naslijedili su njegovi sinovi prvo Vilim II. 1087. godine, a zatim Henrik I. 1100. godine. Obojica su uspješno vladali Engleskom, no dolazi do ponovne borbe za prijestolje kada Henrik I. umre 1135. godine te za svoju nasljednicu odabire kćer Matildu jer preživjelih legitimnih sinova nije imao zbog brodoloma Bijelog Broda. Ipak, Henrikov nećak Stjepan preuzima prijestolje te započinje razdoblje građanskog rata poznato kao razdoblje Anarhije koje traje od 1135. do 1153. godine. Mirovnim sporazumom 1135. Stjepan priznaje Matildinog sina Henrika II. Anžuvinca kao svog nasljednika. Zbog toga na prijestolje Engleske 1154. godine dolazi treća i posljednja dinastija, a to je dinastija Anjou. Henrik II. brakom sa Eleonorom Akvitanskom stvorio je još veće Anžuvinsko carstvo. Cijela obitelj pobunila se protiv Henrika II., a 1189. nasljeđuje ga sin Rikard I. Lavljeg Srca koji je poznatiji po svojim skupim križarskim pothvatima te u Engleskoj skoro uopće ni ne provodi vrijeme. Nakon što Rikard Lavljeg Srca umire, nasljeđuje ga mlađi brat Ivan Bez Zemlje 1099. godine. Ivanovi vojni neuspjesi i sve češće pobune njegovih baruna oslabili su njegov položaj u Engleskoj te doveli do potpisivanja sporazuma zvanog Magna Carta koji će ograničiti kraljevsku moć i za buduće kraljeve. Ivan je izgubio i posjed Anjou zbog kojeg je njegova dinastija i nosila ime Anžuvinci pa se tako nakon smrti Ivana 1216. godine njegov sin Henrik III. smatra prvim Plantagenetom te tako završava i razvijeni srednji vijek u Engleskoj.