Sažetak | Može li se danas pridati uvjerljiv konceptualni, dakle filozofijski okvir svekoliko primjenjivanom (ali počesto i zloupotrebljavanom) terminu postmodernizma? S obzirom na inflacijsku upotrebu ovog pojma, a još od Lyotardova eponimnog Postmodernog stanja (1979), nameće se nužnost njegova terminološkog preciziranja. Među mnogim autorima koji su se u posljednja četiri desetljeća bavili ovom problematikom, kao jedan od najrelevantnijih priloga nameće se tekst (kasnije i knjiga) Fredrica Jamesona Postmodernizam, ili kulturna logika kasnog kapitalizma iz 1984. (1991.). Rad se na temelju literature, prvenstveno Jamesonova navedena kapitalnog djela, bavi konceptom postmodernizma. Američki autor Postmodernu određuje kao dominantnu kulturnu logiku (za sada!) posljednjeg globalnog, multinacionalnog stadija kapitalizma. U svojoj analizi kapitalizma Jameson se umnogome oslanja na klasični spis Ernsta Mandela Kasni kapitalizam (1981.), koji mu otvara mogućnost uvođenja povijesno-peridizirajuće hipoteze. Prema istoj, naspram uobičajenih zanemarivanja kategorije povijesnosti u pokušajima opisa postmodernog stanja – Jameson unosi re-afirmaciju upravo koncepta povijesti kao onog koji omogućuje pozicioniranje mogućeg subjekta otpora »kulturnoj logici kasnog kapitalizma«. U Postmoderni, prema njemu: »historija estetskih stilova zamjenjuje realnu povijest«. Estetski modus/kod iščitavanja zbiljnosti, signum je gubljenja (djelatne) povijesti. Kako ne bismo bili »sve nesposobniji za oblikovanje prikaza svojeg vlastitog tekućeg iskustva« (Jameson) moramo vratiti smislenost kategorije povijesnosti. Pritom, tako shvaćena povijest približava nas još jednoj izgubljenoj djelatnosti – onome Političkom. Jameson određuje niz simptoma koji karakteriziraju postmodernizam: fragmentizacija, površnost, plitkost, prozirnost; kulturu predstave (image), pojava pastiša, redukcija historije na historičnost, brisanje granice između visoke i masovne odnosno komerijalne kulture, postmodernu euforiju te dispozicioniranje subjekta. U vezi sa zadnjim, uvodi koncept spoznajne kartografije koji predstavlja pedagoško-političku metodu otpora takvom kasnokapitalističkom stanju, odnosno jednu novu klasnu svijest. |