Osvrćući se na razna vremenska razdoblja, u radu sam pokušala prikazati kako se poimanje znanja mijenjalo, uostalom kao i uloga sveučilišta. Od samih svojih začetaka, sveučilišta predstavljaju ustanovu najvišeg oblika obrazovanja, ali i odgoja. Kada se radi o obrazovanju i odgoju, tu je svakako neizostavna i filozofija. Upravo ona za svrhu uzima unapređivanje pojedinca kroz razvoj sposobnosti njegova uma. Slijedom svih promjena koje su zadesile sveučilište nastalo je i ono današnje, moderno sveučilište. Jedan od većih problema koji se krije iza današnjeg sveučilišta jest njegova izloženost državnim vlastima. Suprotno onome što Kant navodi kao poželjno stanje, sveučilište gubi slobodu i autonomiju te mijenja svoj humanistički model. Svrha znanja i obrazovanja pretače se u novi oblik i postaje kulturni kapital. Uz to, na tragu Bolonjskog procesa, sveučilište sve više sliči financijskoj instituciji. Drugi veliki problem krije se u produktu sveučilišta, odnosno u floskuli poznatoj kao „društvo znanja“. Društvo je to koje raspolaže mnoštvom informacija bez njihove konkretne sinteze. Takav oblik znanja nije učinkovit, jer ne doprinosi razvoju zajednice što se najbolje očituje u činjenici da se glad, nezaposlenost, siromaštvo ili diskriminacija nisu smanjili. Pojedinac bi se trebao oformiti kroz proces obrazovanja jer bi se akademsko znanje trebalo temeljiti na iskustvu zbiljskog života. U ovakvoj situaciji, rad insistira na tomu da prednost treba dati humanističkim znanostima, kao i samoj filozofiji, jer one svojim analitičkim, kritičkim i spekulativnim metodama doprinose sposobnosti samostalnog i slobodnog promišljanja. Kako bismo to postigli, nastojimo na shvaćanju filozofije kao životnog poziva i orijentacije (Gasset). Jedino nas to može odvesti k shvaćanju mogućeg istinskog društva znanja.