Uočavanje kako je psihologija kao znanost više usmjerena na patologiju u odnosu na pozitivne aspekte ljudskog ponašanja dovelo je do pokreta pozitivne psihologije, u okviru kojeg se nastoje staviti u ravnotežu nepovoljni aspekti ljudskog iskustva te oni povoljni i osnažujući, poput subjektivne dobrobiti i samopoštovanja. Iako je samopoštovanje kao subjektivni fenomen teško precizno definirati postoji slaganje s općom definicijom istoga kao svijesti o vlastitoj vrijednosti, odnosno evaluativnom stavu koji osobe imaju o samom sebi. Subjektivna dobrobit često se definira kao razina optimalnog funkcioniranja te se često koristi kao sinonim pojmu sreći. Pozitivna visoka povezanost između ta dva konstrukta višestruko je potvrđena, ali ta povezanost varira ovisno o tipu samopoštovanja koji se istražuje te kulturi u kojoj se istraživanje provodi. Pronađeno je kako je osobno samopoštovanje snažnije povezano sa subjektivnom dobrobiti u individualističkim kulturama dok je u kolektivističkim društvima subjektivna dobrobit više povezana s kolektivnim i relacijskim aspektima "vlastitog ja". Brojna istraživanja nastojala su utvrditi koje varijable leže u podlozi takve pozitivne povezanosti diferencirajući konstrukt samopoštovanja od konstrukta sreće. Tako je utvrđeno kako su osjećaj smisla života, zadovoljstvo određenim područjima života i zadovoljenje psiholoških potreba podjednako i snažno povezani i sa samopoštovanjem i sa srećom. Pokazalo se kako samopoštovane snažno djeluje i kao medijator varijabla između subjektivne dobrobiti i brojnih pozitivnih aspekata ljudskog ponašanja kojima se pozitivna psihologija bavi poput optimizma, usredotočene svjesnosti, dispozicijske zahvalnosti te različitih strategija suočavanja sa stresom. Budući da je samopoštovanje stav, a stavove možemo mijenjati, tako samopoštovanje možemo razvijati na način da bude stabilno i u skladu s objektivnom realnošću kako bi samim time unaprjeđivali i vlastitu dobrobit odnosno sreću.